Poezija petkom: Dragana Despić

Dragana Despić rođena je 23. juna 1997. godine u Banjoj Luci. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Tesliću. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci, na odsjeku za sociologiju. Trenutno pohađa master studije na Fakultetu organizacionih nauka Univerziteta u Beogradu na studijskom programu Menadžment ljudskih resursa i na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci na studijskom programu Sociologija. Duži niz godina aktivna je u kulturno-umjetničkom radu i stvaranju, kao i u nevladinom sektoru. Objavila je dvije zbirke poezije „Korakom do stiha“ (2017) i „Tišine glasa“ (2020). Takođe, pjesme je objavljivala i u zajedničkim zbornicima i književno-umjetničkim časopisima. Neki od njenih stihova prevedeni su na ruski jezik i bili pročitani na Festivalu nacionalnih kultura na Lingvističkom fakultetu u Moskvi. Učesnica je brojnih seminara, obuka i edukacija.

KAKO TANJUG JAVLJA

Pružam ti ruke da ti bude meko
kada obraz spustiš na moje rame,
pružam, da osjetiš da postoji neko,
ko će da ti cijeli sve životne rane.

Pružam ti dušu da sa tvojom živi
i s toplinom da se u blizini sretneš,
želim da razumijem, a nikad da krivim
želim da te ljubim bilo gdje da kreneš.

Želim da te gledam kako mirno spavaš
dok te pokrivam da ne bude ti hladno
želim da se radujem što se raduješ, nadaš
i da čuvamo ono do čeg’ nam je stalo.

I ono što sebi kao dužnost stavljam
treba znati reći, glas se i sad bori,
ali Tanjug znaš, već odavno javlja,
sve ti ovo pružam, jer te mnogo volim!

“Jedan od načina pomoću kojeg definišem poeziju jeste da nju doživljavam kao „tenor unutrašnjeg glasa“, koji ne birajući ni vrijeme ni mjesto, ispušta lagane tonove pretvorene u riječi, koje kroz olovku i trpljivost papira stvaraju od čovjekove žive emocije ni manje ni više nego djelo. Najkraće rečeno, poezija je za mene način da nekome kažem da ga volim ili da je veliki čovjek moje male galaksije…”

Pripremila: Nataša Gavur