Poezija petkom: Marijan Jević

Marijan Jević, rođen je 1997. godine u Banjaluci, odrastao u Prnjavoru, gdje završava osnovnu i srednju tehničku školu. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, odlazi u pravoslavni manastir Stuplje i tu provodi sljedeće četiri godine kao poslušnik. Postaje bibliotekar, poje i vanredno pohađa Bogoslovsku seminariju u Sremskim Karlovcima. Inspirisan duhovnom poezijom, sam počinje da piše, kako duhovnu, tako i rodoljubivu i misaonu poeziju, kao i prve članke i prevode za manastirski bilten.

Nakon odluke da se, pored teoloških nauka, posveti književnosti i aktivnom pisanju, odlazi iz manastira i započinje studije u Banjaluci, na Filološkom fakultetu, odsjeka za francuski, latinski jezik i književnost. Trenutno studira, samostalno se izražava i piše. Pored prve zbirke koja je spremna za štampu, piše drugu, dovršava prvi roman, a ima u planu i pisanje još tri, za sada.

Ovog petka sa vama dijelimo dvije pjesme mladog pjesnika Marijana Jevića ,,Pjesma bez imena’’ i ,,Noć’’.

,,Poezija za mene predstavlja drugi, paralelni kosmos. To je izvor mašte, mjesto u kojem moje biće dolazi u opus bezazlenosti, sanjarije i misli. Velika je privilegija kroz maštu dolaziti u potragu za istinom. Često su pjesme koncipirane tako da se kroz njih dolazi do neke uzvišene misli, do nekog uzvišenog cilja, neke od njih upućuju i na primjere ljudi koji su svakodnevno oko nas, a čiju dobrotu ponekad i ne primjećujemo. Pored misaonih, nekada i elegičnih pjesama, dosta je onih koje upućuju na psihološku misao u teologiji, neke su i molitveno upućene. Pored tih pjesama, kao i rodoljubivih, opisnih, tu se nalazi i ljubavna poezija, koja je meni posebna. Inspiracija nastaje iz krajnje neočekivanih trenutaka, desi se u jednom momentu, traje nekoliko trenutaka, najviše iz susreta, malih stvari, koje samo ja primjećujem. Moje cijelo tijelo se ispuni osjećajem opisa, misli, ushićenja i tada pretežno uzimam papir i pišem. Ništa oko mene ne postoji. Samo papir i ja’’.

Pjesma bez imena

Kakav je ovo svijet, šta u njemu nastaje ?
Kako me to posmatraš, šta mi to nedostaje ?
Bpr ovdje, bpr tamo… Svi nešta zbore,
Svi se nekud žure, živog da me smore…

Ja sam čovjek jednostavan. Dobro ! Možda ne toliko…
Pričam o svijetu čudnu, a sam hodajuć’ pišem.
Možda je pisati o sebi najbolje, grijeh je zdanje preveliko.
Tuđe disanje gledati, razmišljam, zamišljati ne umijem.

Ispunjen brigama, mislima čudnim, nepotrebnim,
Kako se iz njih izvući ? Kaže neko o ritualima dnevnim.
Podignem pogled, neko je pobjegao negdje, bilo gdje.
Pobjeći čini mi se ponizno, sustigne te, razdrije.

Cvjetovi majski kome su procvjetali u maju ?
Nekome možda u života nedostatku, na kraju.
Nisam siguran nose li ove moje riječi poruku,
Jesu li uzvišene, kakve bi trebale da budu ?

Ne poznajem se, ko je ovaj čovjek tužni ?
Hoće li biti gore, neko se pita, hm…
Je li bilo gore, ili bolje, šta je bolje, a sta gore ?
Možda je dolje bolje nego gore.
Kunem se sigurno je gore bolje nego dolje.
Gric, gric, neko se po putu šeće, jede, kljuca.
Moja misao narandžasta putevima crvenim luta.
Bježite od mene ljudi, šta ćete mi blizu !?
Pustite me da prođem, moj red je u nizu.

Prođu ponekad lica svjetla, nasmiješeni,
Ne znaju da će biti u riječima mojim.
Vruće mi je u ogrtaču, svi sile se prema meni
Previše uživam u tamnim mislima, crnim.

Zajedno biće nam bolje, strane riječi ove.
Gdje su te maske, pokrivači s lica nestali ?
Lunetici, siromasi, ne biraju svoje oružije.
Pozdravljaju me raznobojni, životnici rastali.

Ovo je kraj ove pjesme, koja misli vezuje.
Prošetao sam se, riječi neke okolo mi zuje,
Jezik se razvezuje, previše me toga svezuje,
Pogled zadnji ostaje, onoj što mi najviše nedostaje.

“Noć”

Noć sumorna.
Gledam dvije jabuke, gdje napušteno stoje.
Noge me uporno vode njoj.
Sjećanje izvlači suze iz oka.

Prolazim puste ulice,
samo daleki putnici stoje.
Tražim prijatelja, riječ da mu kažem,
ali njega nema, ostajem sam noćas.

Noć je tako tiha, mirna,
kao da s njom nešto nije u redu.
Čudna je noć, ali jos čudniji ja!
Gdje li sam samo krenuo po ovom mraku!?

Najzad, kružim, pored studenjaka prolazim.
Čuju se glasovi, ne spavaju.
Sijajući prsten, vidim ga na stotine metara.
Stajem na most i tada ostajem sam. I noć me napustila.

Čujem desno, odmah podno mosta.
Grane bitku sa vodom biju, one neće da odu, a voda pitanje ne postavlja.
Ne prođe mnogo, dva talasa se svađaju,
koji će zagospodariti vodenom površinom.

Jos dvije čaplje proletješe, zapitah se, šta one tu uopšte rade!? Pa noć je.
marijanjevicelf’s profile picture
Vidim po neko svjetlo u ovom gradu.
Podrhtavanje osjetim na mostu, ispod mene čujem žubor.
I tada začuh.
Tada mi se obratila, kunem vam se.
Ona mi se obratila, nikada nisam cuo taj glas.
Samo sam ćutao i slušao.

Njen glas bio je ohrabrujući, mogao bih ga porediti sa zveckanjem kristala.
Malih, sitnih djelova, mrvica kristala.
Podsjeća me na Božićnu pjesmu.
Umilan je njen zvuk, zove me.

Eh, znam da si od mene veća.
Znam da mi pokazuješ koliko sam ništavan u odnosu na tvoje beskrajne tokove.
Govoriš mi da nikoga nemam, osim Njega.
Eh rijeko, rijeko! To i ja znam, ali izgleda da me se u ovoj noći i On odrekao.

Nastavljam put, drugog izbora nemam.
Možda će moje riječi nekada biti primljene.
Možda, negdje, u nekom svijetu, u nekom univerzumu još postoje ljudi slični nebu.
Samom sebi sam dovoljan.
Nikad slične meni.

Gdje su nekoć djeca bila, sjedam i ja.
Kako li samo opisati ovo putovanje?
Kako li samo opisati ovaj razgovor?
Povratih se domu.
Iz noći, iz mraka, iz tame.

Pripremila: Mihaela Amidžić