Poezija petkom: Branka Blagojević

Rođena sam 1985. godine u malom potkozarskom selu Gornji Podgradci, gdje sam završila osnovnu školu “Mladen Stojanović”. U Gradišci, gdje danas živim i radim, završila sam “Gimnaziju Gradiška” , a visoko obrazovanje sam stekla na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Pišem od djetinjstva, ali tek odnedavno sam se odlučila da javno objavljujem svoje pjesme i da se posvetim književnosti. Trenutno pripremam za objavu svoju prvu zbirku poezije.

Na raznim internet portalima od ljeta 2020.g. objavljujem svoju poeziju, a pjesme su mi predstavljene i u nekoliko književnih časopisa iz Srbije: “PoezijaSrb”, „Suština Poetike“, “Bagdala“, „Zvezdani kolodvor“ i “Istok”. Nekoliko pjesama je objavljeno u raznim zbornicima poezije širom Balkana. Za pjesmu „Nevidljivo pero“ dobila sam pohvalu za kvalitet poezije od strane organizatora konkursa „Poezija Srb“, te za pjesmu „Ljubav bez dimenzija i granica“ nagradu – Najoriginalnija ljubavna pjesma – od strane Klub Um iz Mrkonjić Grada. Moja pjesma „Putešestvije“ je ušla u uži izbor za nagradu „Musa Ćazim Ćatić“ za najbolju pjesmu 2020. godine.

Član sam Udruženja mladih književnika Srbije.

Moje ime i prezime je Branka Blagojević, majka sam dvije prekrasne djevojčice, supruga, pravnica po zanimanju i pjesnikinja u duši.

„Poezija je za mene najljepša umjetnost, a pjesnici najsjajniji ukras književnosti. Svoju prvu pjesmu sam napisala u osnovnoj školi i tada sam otkrila jedan potpuno novi osjećaj koji poezija nesebično daruje onome ko ju prenosi na papir. Taj osjećaj je u potpunosti i danas identičan, te mi predstavlja nemjerljivu radost“

BUDEŠ LI IKADA SJENA?

Budeš li ikada sjena
kada u tebi vatromet gori,
kada ti suza jutro u dan plete
ili kada na tvojim usnama tinja plamen?

Vratiš li ikada kazaljke na zidu
u vrijeme kada je pustinja tvoja
kao ruža latica u punom sjaju
prepuna oaza bila?

Baciš li udicu i dovučeš li misli
iz zaspalih blijedih fotografija,
kada je rijeka bez mostova
izvorske svjetlosti,
cijelim tokom
tekla?

Sjetiš li se zaspati ponekad ili često možda na livadi bešumne trave,
ispod površine i zapremine,
bez formule bar za sad,
i bar na tren?

MOGLA BIH

Mogla bih vječnost provesti,
na krilima beskonačnosti,
u mirisu lavande u providnoj rosi,
u sutonu boja sa slikarskog platna,
što šaputom na vidjelo zove,
i osmijeh i suzu da pozdrave noć,
i njenu moć.
O ljubavi čitati i pisati,
vječno bih mogla.
Mogla bih vječnost provesti,
u stihu, u prozi,
u zaigranoj nervozi.
Kao gljive nakon kiše,
suncem obasjane, riječi se nižu,
sa početkom i sa krajem, a bez
početka i kraja.
Istančanost stranica od papira,
mogla bih,
pomirisati, i mirisom
u potpunosti oživjeti.
Mogla bih vječnost provesti
u prožimanju,
svjetla i tame ljubavnih niti.
Mogla bih vječnost provesti,
o ljubavi čitati,
o ljubavi pisati.

Pripremila: Brankica Smiljanić