Poezija petkom: Armina Herić

Zovem se Armina Herić, a na internetu sam se godinama potpisivala kao Pučina Snova. Rođena sam u Bugojnu, 1993. godine. Za sebe volim reći da sam po struci magistrica genetike i bioinžinjeringa, a po srcu pjesnikinja. Zaposlena sam u Općoj bolnici Bugojno, a svoje slobodno vrijeme najčešće koristim za pisanje.Već nekoliko godina vodim blog „Kafa, poezija i mačke“, a odnedavno pišem i za Lola magazin. Pisanje je moja velika ljubav još od djetinjstva, a najčešće pišem poeziju.

GRADOVI OD PAPIRA

Mon amour,
nema jakih,

postoje samo žene koje prekrajaju slabosti
oblače ih naizvrat da izgledaju kao snaga,

prekrajaju srce
i kičmu
i ruke.

Pod rebrima nosim stotine trulih tuga,
grobove ruskih pjesnika,
suncokrete
prirodne nepogode, seoske vašare
i violine.

Sasvim sam ubijeđena da se rađaju zmajevi
tačno ispod moje vratne arterije
i da mogu golim rukama pomjeriti planine,
hodati po ekserima bosa,
zbog tebe,

i raširiti dlanove dovoljno da na njih stanu
sva tvoja ramena, leđa i godine,
sve tvoje bore, mane i oči,
srčani mišić i kutnjaci.
Ponekad moram da ohrabrim vlastitu kičmu,
da ne pukne pod pritiskom
kad na nju padne pola svemira,
ali sasvim sam ubijeđena
da je tebe lakše voljeti nego kišu
i da nema ničega pod ovim tjemenom
što bi te izdalo.

Uvijek sam znala srušiti svijet kad treba,
pa leći na mokru zemlju,
umrijeti od tuge,
a onda otkopati vlastito srce
i reći mu da se ništa nije dogodilo
i da smo sanjali bijele tulipane
u Nizozemskoj
kako gledaju u vjetrenjače.
Nekad sam mislila da mi je srce čelična republika,
ispalo je da jedno obično polje maslačaka
lakše opstaje na vjetru.

Ostale mi oči na mjestu gdje ti se spaja vrat sa ramenima.

Ruskinje bi bolje pisale o tome.
Da su te vidjele ruske pjesnikinje,
moskovske biblioteke bi slavile tvoje ruke,
ali nijedna od njih ne bi ratove izgubila
ovako na prepad.

Samo sam ja mogla pred tobom položiti sve mačeve i oružja
i pustiti hiljade leptira da dignu ustanak.
Oprosti što nemam riječi mekše od pamuka.
Žene kao ja puno psuju i puno vole.
To je kao drevno porodično prokletstvo.
Mi to nosimo kao naslijeđene narukvice,

kao ordenje,
kao konac protiv uroka
ušiven sa unutrašnje strane potkošulje.

Žene kao ja uvijek dolaze praznih ruku
jer samo se tako dolazi u zagrljaj.
Uvijek je lako voljeti kad nema ničeg drugog

što bi ti pojelo jetru.

Ko te voli kad nosiš šest tovara tuge na ramenima,

kad ostaneš sam,

kad nemaš ništa osim srca što bi dao zauzvrat?
Kliše je da ću te voljeti više nego iko.
To su te slagali, srećo, da se tako voli.
Još niko nije izmjerio ni ljubav,
ni tugu ni samoću,
da se zna čija je veća.
Mogu te samo voljeti drugačije,
a to je važnije,
to je ponekad presudno.
Nešto kao život, samo malo teže.
Takvi su novembri, inače.
Hladni, suhi i sami.
Samo me nemoj baciti vukovima,
oni su me već jednom pojeli.
Ja nemam više nikoga s kim bih išla u Staljingrad.
Sva sam druga srca dala pjesmama
i ovo jedno čuvam da ti kažem

da se ljubav čuva kao ljekovito bilje na tavanu koje zatreba zimi,

na toplom i suhom mjestu,
bez previše tuđih očiju.
Ovo jedno čuvam da ti kažem
da revolucije nikad nikad ne dižu
one žene koje šute.
U ratove niko nije išao hladne glave.
Ovo jedno srce čuvam da ti kažem
da još samo psi i ja umijemo da budemo
ovako odani do kosti
i ako treba da se još raste
do zvijezda u tvojim očima,
ja ću isušiti sve rijeke u ovom gradu
i svaki se dan vraćati po vodu
da zaljevam vlastitu dušu dok ne poraste
i ne procvjeta kao božuri u maju.
ne bih li uspjela dohvatiti tvoje zjenice.
Ja nemam više nikoga kome bih rekla
da ne spušta roletne kad zalazi sunce.
Tvoje mi ruke još liče na početak
pjesme o lakoći starenja.
Imam četiri bore na čelu i
ne mogu baš sve sama.

Sa nomadskom krvi u venama koja se umorila od bježanja,

i sa vozovima koji ne kasne
sa koracima od sedam svjetlosnih godina
i bijelim ljiljanima ispod kože
ja putujem u pjesmu bez šešira,
navijam satove na proljeće,
i gradim nove gradove od papira
znajući da bi tvoje oči
samo đavolu za sreću malo bile.

„ Poezija je moja alhemija, moj čarobni začin života i jedan od načina za preživljanje. S njom rastem, sazrijevam i dišem. Kroz pjesme živim i sanjam. Stihovi su proizvod onoga što mislim, osjećam, doživim, ali i ono što prećutim. Trenutno je u pripremi moja prva zbirka poezije naziva „Kada je umro Maroko“. Ta zbirka je skup pjesama koje su nastajale u različitim periodima života i koje oslikavaju moju stvarnost, ali i moje snove i maštanja. Poezija nas oplemenjuje, dira u najsitnije pore našeg bića, prodire u naše ćelije i dušu i upravo zbog toga biram da poezija bude moj omiljeni način komunikacije sa svijetom“.

FOSILNI OSTACI LJUBAVI

Ako zaspim prije tebe
i sakrijem se u plavo, nebesko uho,
u njedrima neka ti ostane pjesma divljih ptica
što su ispod moje grudne kosti
sazidale gnijezda
i učile potomke da lete do tvojih očiju.
Sve moje divljine postale su tvoje pleme
što pleše oko vatre,
odijeva se u kožu bizona
i hrani živim mesom.
Prosto,

ti si znao voljeti sve djevojke i žene u meni,
a za to je trebalo imati srce

od nehrđajućeg čelika, zvjezdane prašine i meteorita.
Možda se nekad odselimo u grad
koji ima svoje vozove
i obećaj mi da ćeš me svaki dan voditi
da gledam osmijehe putnika koji se vraćaju kući
kako ne bih zaboravila izraz tvog lica
kad sam te srela
i da me nećeš pustiti da odem
kada se uplašim vremena
koje voli da pljune i na veće heroje od nas.
Ako zaspim prije tebe,
sve moje ruke će ostati na tvojoj koži,
kao fosilni ostaci ljubavi
kojoj ni zatajenje srca nije moglo pera odbiti.
Za života ću već uspjeti da ti sagradim
dovoljno država u kojima padaju zlatne zvjezdane kiše
i tvoja će ramena biti moji jastuci
sa milion šarenih snova
koji se rađaju kao supernova
i prostiru među tvojim ključnim kostima.
Voljela bih da tvoja kosa bude
posljednje predivo kroz koje ću proći prstima,
kad koža već postane pjegava i suha,
a sijede se vlasi nastane oko mojih ušiju i potiljka.
Dobrovoljno potpisujem da me predaju vukovima

ako odeš prije mene.

Neka me posluže na bajonetu kada divlje zvijeri
slave kraj lovne sezone
jer za svih tri stotine života
koje sam prije tebe živjela,
niko drugi nije na mojim stazama sadio ruže
i niko me sa manje srca nije duže volio.
Ako zaspim prije tebe,
a do tada ću ti već dati
sve moje prolazne živote,
moraš da znaš da sam te voljela
više nego vlastita pluća
i da mi je u venama uvijek zvonio tvoj glas,
kao maestral u malom, primorskom gradu
gdje raste podivljao nar.
Objasni im da se ničega nisam bojala

kada sam znala da su ti ruke, koža i oči čitave

i da sam ostarila
smišljajući način da ti ne bude hladno.
Ja još uvijek vjerujem u čuda
i imam više sreće nego što imam pameti.

Da se može,

ja bih sa svih lica ovog grada izbrisala samoću.
Voljela bih da mi oči zauvijek ostanu
zalijepljene za tvoje trepavice.
Ja nikada ne prestajem da sanjam.
Kao svi drugi pjesnici,
ja pričam stotine jezika
i na svakom se više plašim zaborava
nego ratova, uragana i gromova.
Ako zaspim prije tebe,
neka me pamte samo po tome
što sam se bavila amputacijom tuge sa ljudskih lica
i što nisam znala ispravno disati kada nisi tu.
A ja obećavam da ću,
ako odeš prije mene,
svake noći bjesomučno pozivati hitnu pomoć

samo da im kažem:
“Dobro veče,

imate li nekoliko minuta vremena da vam ispričam
kako sam ja voljela tog čovjeka? ”

Pripremila: Brankica Smiljanić