Mlada novinarka, otvoreno o pisanju: „Shvatila sam da svoju ranjivost mogu pretvoriti u snagu”

„Ja sam Sara Velaga. Spisateljica, novinarka, književnica i osoba koja uporno traži smisao između redova napisanih riječi. Zato uporno pišem, mijenjajući alate za ostvarivanje svoje najveće ljubavi. Pisanja i davanja sebe na papir, koji trpi sve, čak i onda kada ja to ne mogu. Diplomirala sam komunikologiju, smjer odnosi s javnošću i aktivno sam u poslu marketinga, novinarstva i pisanja još od vremena studiranja pa sve do danas”, na pitanje ‘ko je ona?’, ovako je sebe ukratko predstavila Velaga.

U razogovoru sa Sarom, saznali smo kako pandemija utiče na nju, kako nalazi prilike za posao, koja nagrada joj je posebno draga od brojih koje je dobila, te šta savjetuje mlade kolege koji tek počinju da se bave novinarstvom.

1 – Kako je pandemija uticala na tebe?

Pandemija je uticala na mene nepovratno, intenzivno i neočekivano prošle godine, kada sam doživjela prvo iskustvo sa anksioznosti, s kojom sam se potom uporno nastavila suočavati i privatno i poslovno. Promijenila je moje načine razmišljanja, iz temelja uzdrmala sve što mi je dotad bilo poznato i moglo bi se reći iz krajnosti u krajnost okrenula moju piramidu prioriteta. Osim toga, uvjerena sam da je na brojne mlade ljude uticala slično kao na mene u pogledu izmijenjene stvarnosti i nametanja “novog normalnog”. Ipak, uvjerena sam da uticaj koji je pandemija imala zasigurno daje dugoročno dobre efekte, jer ćemo svi zajedno naučiti mnogo toga, o sebi, ali i drugima.

2 – Da li mladi imaju dovoljno prilika za sebe?

Mladi ljudi imaju dovoljno prilika u odnosu na ono koliko su dovoljno sami sebe spoznali. Ukoliko znate šta je vaša strast, ljubav a pritom i talenat, vaša srčanost i predanost istima vodiće vas do prilika. One najčešće nisu izrasle iz zemlje, već tek čekaju da ih mi posadimo, a za to je potrebno često malo više kopanja. Prilike su za uporne, a čekanja na iste za one pomalo lijene. Govoriti o prilikama za mlade u BiH može biti nezahvalno, ukoliko uporno pokušavate da se ostvarite u nečemu, a to vam ne polazi za rukom. Ali iskreno sam uvjerena da iz najtežih uslova nastaju najbolje priče. Mladi van BiH zasigurno imaju više prilika na dohvat ruke, ali možda iste shvataju olako, jer ne moraju mnogo da se trude da bi došli do njih. Moj stav je opet takav da volim da se potrudim za nešto što dobijem zahvaljujući tom trudu, radu i predanosti. Da je lako nije, da je osjećaj satisfakcije ogroman, itekako. Moram također naglasiti da sve prilike koje sam ja lično ostvarila nisu bile rezultat ni stranačke pripadnosti, vjerske, nacionalne, već isključivo rezultat mog zalaganja i truda.

3 – Šta smatraš da je bitno kad je u pitanju potraga za poslom?

Veoma važno je biti svjestan sebe, svojih potencijala, kapaciteta i granica. Kao takvi možemo jasnije sagledati i poslodavce, ali i tražiti usmjereno, konkretno i argumentovano. Nije svaki posao koji je u našoj struci, prilika za nas. Važno je biti spreman na kritiku, razvijati samokritičnost i prevazići ideju da je ista nešto loše. Naprotiv. Konstruktivne kritike više rade za nas, od lakih pohvala. Osim toga, u potrazi za poslom je važno naoružati se strpljenjem i biti svjestan unaprijed da je potrebno kucati na 100 vrata da se jedna eventualno otvore. A onda biti hrabar i zakoračiti u svijet iza tih vrata. U potrazi za poslom također izuzetno je važno pronaći sebe, jer je onda znatno jednostavnije i lakše tražiti prilike kada imate “svoju nišu”, mjesto u kojem istražujete mogućnosti. S druge strane, to ne umanjuje mogućnost da se ostvarujete na više nivoa, različitih polja i talenata, ali mislim da je prioritetno znati šta je to što najviše volite i znate da radite. Onda je potraga dosta lakša.

4 – Ti si trenutno freelance novinarka i fellow stipendista na Radiju Slobodna Evropa. Kako si našla tu priliku?

Priliku za program stipendiranja mladih novinara na Radiju Slobodna Evropa našla sam na jednom od brojnih portala za mlade, na kojima pronalazim prilike. To su Mreža za izgradnju mira, hoću.ba, stranica Medicentra i druge slične. Osim toga pratim rad Radija Slobodna Evropa godinama pa sam i na njihovoj stranici imala mogućnost da pronađem ovu priliku. O programu stipendiranja također sam znala od kolega i prijatelja koji su ostvarili prilike proteklih godina. Moram naglasiti da su novinari RSE bili ujedno i predavači na prvom seminaru na koji sam otišla prije nekih 7-8 godina i od tada pa do danas sam nastavila također da ih pratim, intervjuišem i na različite načine sarađujem s njima.

5 – Kako se inače informišeš za prilike koje su tebi bitne, a u pitanju je posao?

Osim pomenutih omladinskih stranica, pratim i posao.ba i druge sajtove za potragu posla, aktivno sam uključena u brojne fb grupe, ali i dobro uvezana sa drugim ljudima koji se bave novinarstvom, pisanjem, marketingom, tako da informacije rado dijelim i primam. Još na fakultetu jedan od gostujućih predavača pitao nas je koji je najvažniji alat koji mi kao novinari možemo imati, a odgovor i dan danas pamtim. To su “kontakti” po mogućnosti spremljeni u pisanu formu na papiru, jer tehnologija može iznevjeriti, ali zapisani brojevi telefona, adresa, mailova na papiru, u vašem rokovniku/adresaru, služiće vam zauvijek. I to je zaista tačno, jer kada birate prijatelje na facebooku pokušajte širiti sliku i razmišljati o potencijalnim saradnjama, razmjenama informacija i zanimljivosti. Tako će vaša “naslovna strana” na fb brzo prerasti površne sadržaje i objave, a dobiti svrsishodnost.

6 – Dobitnica si brojnih nagrada, novinarskih i književnih. Koja ti je posebno draga?

Sve moje nagrade šlag su na torti koju sa zadovoljstvom slažem najslađim ukusima i bojama. Ipak, temelje uvijek najviše vrednujemo i pamtimo, pa tako i ja najviše pamtim jednu od prvih i najvažnijih nagrada, a odnosi se na moju ličnu priču “Ničija djeca” u Zenici. Riječ je o mojoj autobiografskoj priči o odrastanju bez oca, kao i odrastanju mog brata “u dvije kuće” uz povremeno prisustvo njegovog oca. Bila je to veoma teška priča za ispričati, ali jednom kada je napisana, pobjeđeni su najveći strahovi, “progutane najveće knedle u grlu” i shvatila sam da svoju ranjivost mogu pretvoriti u snagu, kada ljudima dam dio sebe. Mnogi su se poistovijetili, javili i podijelili sa mnom svoje lične priče i iskustva, što je ogroman vjetar u leđa. Nakon toga sam dobila elan da nastavim u tom pravcu pa su tako nastale i druge lične priče poput “Dan kad sam se slomila uprkos riječima doktora nije ti ništa” i “Nekada nam lome krila upravo oni koji nas najviše vole-roditelji i porodica”.

7 – Šta bi savjetovala budućim mladim novinarima koji tek počinju da rade?

Budućim mladim novinarima bih savjetovala da grade autentičnost. Da pronalaze zanimljive uglove, priče koje nisu ispričane i da na svoju mladost gledaju kao na prednost, jer je ona prilika za inovacije u poslu i dokazivanje u svijetu novinarstva. S druge strane preporučila bih im da ne idu 200 na sat, jer uprkos mladosti, sagorijevanje ni radi kojeg posla nije vrijedno naših života i zdravlja. Preporučila bih svima da traže sebe, ispituju svoje granice, uče na vlastitim greškama, jer onaj ko ih ne pravi, slabo primjenjuje teoretsko znanje. Pitajte, tražite, čitajte, razmišljajte o svemu što vas okružuje, budite aktivni sudionici društva, a ne pasivni promatrači, jer upravo novinarstvo daje tu priliku da propitkujete sve pa čak i ono što niko nikada nije dovodio u pitanje.

Pripremila: Brankica Smiljanić