Poezija petkom – Tanja Starčević
Ovog petka predstavljamo vam dvije pjesme mlade autorke Tanje Starčević „Jasenovac“ i „Vremeplov“.
Jasenovac
O časni srpski nebeski narode
Krvavim stopama si doš’o do slobode
Čizmama zgaziše tvoje ljudsko pravo
Robom te načiniše, progovori Savo!
Dok jedu i loču iz posuđa od srebra
Nogama Srbinu lome britka rebra
Od ovog zvjerstva i ruke opra đavo
Al ustaša ne presta’, progovori Savo!
Kroz zube sikću, smiju se i slave
Dok po blatu šutaju časne srpske glave
Srbina zaklaše dok je nevin spav’o
I sanj’o slobodu, progovori Savo!
Bilo im je malo posječenih žila
Pa majkama djecu oteše iz krila
Uzeše bolesno, slabašno i zdravo
Dok čuo se jauk, progovori Savo!
Uskoro za bolesne ne bi više mjesta
U podrum zatvoriše bar glavica dvjesta
Oko zeleno, smeđe, sivo, plavo
Zaklopiše zauvijek, progovori Savo!
Nedosanjani snovi mladi i šareni
Ne smiju nikad bit’ zaboravljeni
Tek iznikla krila našoj miloj djeci
Jasenovac slomi, Savo svima reci.
Tanja Starčević rođena je 1992. godine u Doboju. Po zanimanju, Tanja je doktorica medicine. Medicinski fakultet završila je u julu 2018. godine, u istom mjesecu kada je objavljena i njena prva zbirka poezije „Na krilima ljubavi i sna“. Trenutno je zaposlena u bolnici „Sveti apostol Luka“ u Doboju, u službi za očne bolesti. Pjesme o mladalačkoj ljubavi zauzimaju centralno mjesto u poeziji ove mlade književnice. Takođe, piše rodoljubive, duhovne, te pjesme za najmlađe.
VREMEPLOV
Nikad nisam htjela da postaneš moj ben
Srcu tako blizak ko naslijeđen od majke
Živjela sam tada za minut i za tren
Gluva za sve ljubavne priče i za bajke
O tebi razmišljam samo kad se čuju
Najtanje kazaljke zvuk na zidnom satu
I danas jer još riječi u ušima mi bruje
Jednog dječaka dok je zvao tatu
Bila sam na mostu i gledala preko
Zamišljala da vrijeme ko rijeka može teći
A onda odjednom upita me neko
Koliko je sati možete li reći
Okrenuh se da vidim ko to tamo kroji
Taj tanjušni glasić tako mlad i mek
Ugledah dječačića kako smjelo stoji
Mogao je imati pet godina tek
Plavi su mu uvojci pali preko čela
Usnicu je grizao ko neko koga znam
Rukica sklopljenih ispred svoga tijela
Čekao je pravi odgovor da dam
Da ne nosim sat htjela sam da kažem
Ali grlo suvo usta kao nijema
Rečenice u glavi prevrćem i slažem
Ali slova riječi baš nijednog nema
Gledala sam tako to dječije lice
A vidjela samo svoje puste snove
Napetost je bila oštra poput žice
Kad dječačić potrča jer neko ga zove
Kao da na grudi legao je svemir
Ko da mi je srce zatvorena boca
U dušu se uvukla tjeskoba i nemir
Kad ugledah tebe sad njegovog oca
Dlanom si pomazio njegov pramen žuti
Okom me okrznuo kroz sivilo i tamu
A zatim mu rekao mogla sam to čuti
Bolje da požuriš da ne brineš mamu
Dok odlaziš ja ne znam ni šta se to zbilo
Za ruku ga nježno preko mosta vodiš
Sjećanje nadolazi kad šapnuo si milo
Jednog ćeš dana sina da mi rodiš
I eto sad tuga kida me i mlavi
Kroz glavu mi prolazi želja kao slika
Da danas na mostu dječačić je plavi
Imao na licu bar mrvicu mog lika
„S obzirom na to da sam poeziju počela da pišem veoma rano, u zbirci „Na krilima ljubavi i sna“, preovladavaju pjesme o mladalačkoj ljubavi. U tim nekim prelomnim godinama, kada sam i najviše vremena odvajala za pisanje, ta tema me najviše inspirisala. To je tema koja zahtijeva i širinu i dubinu i opet bi veliki dio ostao neispričan i nedokučiv ljudskim glavicama. Najbolje bi da o ljubavi manje govorimo, a da na njoj više radimo. Bez ljubavi ne bi postojalo danas i bez ljubavi neće biti sutra. Ako bih ljubav mogla da preformulišem, rekla bih da je ona početak svega i ako bi ikad iščezla sa ove planete, bio bi to kraj svijeta kakvog danas poznajemo“, zaključuje Tanja Starčević.
Pripremila: Mihaela Amidžić