Poezija petkom – Josip Milanović
Josip Milanović- PisoJ, zaljubljenik je u slova, riječi, rečenice, čistu i iskrenu emociju, ljude i običaje. Po struci magistar zdravlja i ekologije, koji više od sedam godina radi kao projekt koordinator i glasnogovornik Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. Više od 25 godina profesionalno se bavi plesom, višestruki je državni prvak u salsi, dobitnik brojnih plesnih priznanja, učesnik mjuzikla „Prljavi ples“ koji se izvodio u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Josip Milanović uspješno vodi i svoju blogersku stranicu na facebook-u i instagramu pod imenom PisoJ koju prate desetine hiljada ljudi, gdje svakodnevno objavljuje vrlo iskrene, životne, emotivne priče o ljubavi, životu, smrti, dolascima i odlascima, uspomenama i prilikama. 2015. godine vodio je svečani program na stadionu Koševo povodom dolaska pape Franje u Sarajevu, kao i prvi istorijski susret Pape s mladima iz BiH i regije.
Radi i kao freelancer voditelj, a za sebe voli reći kako je ponosni ujak Marije i Klare, dvije vječite životne inspiracije i razloga zbog čega se svakodnevno trudi biti bolji čovjek.
Hajde da budemo iskreni jedno prema drugome i da kažemo da nam nije svejedno?
Možda će nam lakše biti ako kažemo da se bojimo i da smo umorni?
Hajde da se dogovorimo da ćemo večeras napokon prihvatiti da je dobro to što nismo dobro.
Možda i da umjesto priče o onima koji su otišli, posvetimo se onima koji su ostali.
Ne bi bilo loše možda da ne razmišljamo i o tome kada će sve ovo proći, nego o tome tko će nam poslije svega ovoga doći?
Hoće li ostati ili se na kratko pojaviti i iz života nam nestati?
Što će ponijeti sa sobom? Kofer svojih problema ili mapu markerom zaokruženih lokacija koje čekaju naše prazne srčane komore da ih natrpamo srećom i uspomenama kao da su davno kupljeni a nikad pronosani koferi?
Ako ostane gdje će prespavati? Ima li se čime pokriti i hoćemo li mu svoje ožiljke na duši otkriti?
Što ćemo za doručak jesti i hoće li nam se duše sresti? Hoćemo li se toliko voljeti da će nas zagrljaji možda ponekad i boljeti? Hoćemo li zauvijek jedno kraj drugoga ostati ili jedno drugome bolna uspomena postati?
Hoćemo li ostati?
U ovome loše osmišljenom scenariju života opstati? Živu glavu spasiti ili se jednostavno ugasiti?
Hajde da večeras budemo iskreni jedno prema drugome i da kažemo da nije lako, ali da ćemo pokušati.
Pospremiti svoj život, srediti srčane komore i kraj kreveta parkirati poluprazan kofer.
Hajde da večeras obećamo sebi da nikada nećemo izgubiti onaj osjećaj u kojem se odrastao ja ponosi onim djetetom koje još uvijek živi u meni. Pa i kad padne i podere koljena, ustane, otrese sa sebe onaj strah, brigu i krene trčati kao da se ništa nije dogodilo. Hajde da ne iznevjerimo ono dijete u sebi koje istražuje svijet i ljude, pa im zovni na interfon, kuca na vrata, nasmijava im tužna lica.
Hajde da budemo dobri prema onome djetetu u sebi koje voli svakoga koga sretne, pa se razočara u ljude, ali nauči i prepozna one kojima može dati srce, bicikl da naprave krug ili pola jedvakupljene čokoladice.
Hajde da večeras budemo dobri prema sebi.
Umjesto da se lomimo, hajde da se slomimo, jer jedino poslije toga se ponovno sastaviti možemo.
Umjesto vječitog pospremanja, hajde da večeras spremimo sve ono što nije na mjestu i tamo ga (o)stavimo.
Hajde da večeras zaokružimo markerom imena svih onih koje ćemo slomiti zagrljajima kad sve ovo prođe, mjesta na kojima ćemo pogledati u Nebo, udahnuti čist zrak i zahvaliti se što smo ostali da bismo jednoga dana imali negdje i nekome otići.
Hajde da večeras zagrlimo sebe.
Pozvonimo na interfon svoga srca i pokucamo duši svojoj.
Sebi darujemo sebe.
Jer, džaba nam parkirani kofer i bicikl za kružiti, ako nigdje nismo urezali svoje ime koje će nekada netko markerom zaokružiti.
„Za mene je poezija prostor u kojem mogu u potpunosti biti ono što jesam: sretan, tužan, ranjen, izgubljen, ponosan, voljen, ostavljen. Zapravo, za mene je poezija izlaz u neki novi, drugačiji svijet u kojem mogu sresti sebi slične ljude i s njima dijeliti sve ono što osjećam u sebi, a od čega najčešće bježim.“
U svijetu u kojem žive prinčevi i princeze što im glave pozlaćene krune žuljaju, mene zanimaš ti, obični čovječe? Što si srce žulja?
Zapravo, za početak zanima me kako si? Znam da tražim previše, ali ne mogu si pomoći.
Ako ne znaš ili ne želiš znati odgovor, dopusti mi da ti pomognem.
Ustvari, ako želiš, ne moraš mi uopće odgovoriti.
Važno je da ti znaš.
Da ti čuješ.
Možeš ga izgovoriti glasno, vrisnuti ga ako treba, šapnuti sebi ili ga napisati. Što se mene tiče možeš se prvo smijati, plakati, plesati, pjevati pa tek onda odgovoriti, što god želiš. Čak ne moraš sve to večeras, možeš sutra, u nedjelju, sljedeći mjesec, kad god.
Samo budi iskren(a) prema sebi.
Za koga se više brineš? Za sebe ili za one najmilije što ih životom čuvaš i opet se bojiš da ih nećeš i/ili ne možeš sačuvati? Reci mi smiješ li se uopće u posljednje vrijeme? Ono baš da se zakoceneš, držiš za stomak i na momente zapitaš ima li smisla sve ono čemu se toliko smiješ? Reci mi iskreno nedostaje li i tebi onaj stari život?
Oni momenti kad znaš da možeš zagrliti one zbog kojih ti život ima smisla, ma koliko god težak bio. Je li i tebi fale oni što su nedavno odlučili svoju sreću i komad sigurnog neba pronaći negdje izvan granica ti države u kojoj ti fali sve, a sam(a) sebi najviše? Možeš mi, ako želiš, naravno, reći i kako spavaš? O čemu sanjaš i što te čuva u ovome ludome vremenu da ne padneš? Za koga ili što se čuvaš? Reci mi i koliko ti nedostaju oni za koje smo mislili da će se vratiti kada su otišli, a njih nema i nema. Ostalo samo obećanje da ćemo se vidjeti i izgrliti uskoro. Ostala samo želja da odmorimo ruke na njihovim umornim leđima i da im prije nego mahnemo na uho šapnemo da će biti sve ok.
A, sve to znači da ćemo i mi biti ok, zar ne?
A jesmo li, zašto nismo i kada ćemo?
Tko nam garantira još jedno dobro jutro kad večeras jedni drugima kažemo laku noć? Još jednu priliku da ako već ne možemo zagrliti jedni druge možemo im naglas, iz petnih žila reći da ih volimo? Hoćemo li imati kome sutra mahnuti? Nekoga s kime ćemo umirati od smijeha, nekoga koga ćemo iznenaditi ispred vrata tisućama kilometara udaljeni od svoje adrese?
Razumijem te ako nisi dobro.
Razumijem da te strah, da ti ovakav život nema smisla i da ne želiš živjeti u jedva čekanju nekoga ili nečega. Razumijem i tvoje brige, prihvaćam tvoja umorna ramena na kojima nosiš ovaj ludi život, tvoje žuljeve na koži, srcu, duši. Razumijem tvoje nedostajanje, tvoje gubitke.
Jedino što od tebe želim je da i ti razumiješ da ima negdje, netko tko stvarno brine o tome kako ti je duša, koliko su ti umorna leđa i kako si zapravo ti?
Da ima negdje netko kome je stalo da budeš dobro.
Budeš i ostaneš.
Princ(eza) nečijeg života postaneš.
Hajde da se dogovorimo, ti i ja, da te ove zime napokon uselim pod rebra.
Da raspakiramo dušu jedno drugome, zajedno, vadeći iz nje sve ono najljepše što smo u susret jedno drugome ponijeli. Da obrišemo prašinu jedno drugome od pogrešnih koraka, umornih ramena i dugih nam trepavica umornih očiju, što se odmaraju gledajući jedno drugo.
Hajde da se dogovorimo, ti i ja, da te ove godine čuvam jače nego ikada.
Da sagradimo dušama nam vikendicu da bude prevelika za jedno, a taman za dvoje, zamisli…
Nekako, jednog dana već nas vidim umorne i kako jedno od drugog bježimo između stijenki nam duše, što ju vikendicom zovemo. Pa se tamo susrećemo, sudaramo, jedno drugo od obraze, poljupcima udaramo.
Hajde da se dogovorimo, ti i ja, da te ovoga života sačuvam do kraja nam života.
Da dobro jutro, stvarno bude dobro, jer znam da si tu.
Onda kad mi se ne ide na posao, kad me cijeli svijet nervira, kad me boli glava od mamurluka, kad umirem od gladi i kad znam da svačiji odlazak svejedno i dalje znači tvoj ostanak.
Hajde da se dogovorimo, ti i ja, da se volimo mrvicu više.
Da ćemo svake zime, jedno drugome grijati ruke, stopala, obraze i dušu, ma koliko god režije bile.
Da ćemo svakog proljeća, jedno drugome mazati ruke, obraze i dušu kremom i poljupcima, da ne ispucaju od vjetra.
Da ćemo svakog ljeta, na zidove nam vikendice koju dušom zagradismo, okačiti zajedničke slike s ljetovanja kada smo obučeni u kupače kostime, jedno drugome pokazali golotinju duše, u jesen kremom namazane. Ma, koliko god sramota golu dušu pokazati bila.
Da ćemo svake jeseni, baš kao lišće jedno drugome u zagrljaj pasti i tamo čekati novu zimu.
Da prezimimo.
Da preživimo.
Pripremila: Nataša Gavur
Ukoliko pišete poeziju, pošaljete nam svoje radove na našu mejl adresu: banjaluka.mladi@gmail.com ili natasa@mladibl.com