FIZIČKO KAŽNJAVANJE DJECE: Stvaranje lažnog roditeljskog autoriteta zasnovanog na strahu

„Kad bi batine nekog mogle naučiti pameti, najpametniji bi bili volovi.“ – Madagaskarska poslovica.

Piše: Nataša Gavur

Na prvi pogled nam se čini da je sve gotovo savršeno i da sva djeca imaju jednaka prava te da se ta njihova prava poštuju. Ali ipak, u BiH je mnogo slučajeva u kojima se djeca zlostavljaju, zanemaruju, u kojima se krše njihova zagarantovana prava, a ponekad čak i pravo na sam život.

Postoje zakonske odredbe, posebno one koje se odnose na to da roditelji ne smiju dijete izlagati ponižavajućim postupcima, duševnom i fizičkom kažnjavanju tj. zlostavljanju, te da je svako dužan, bez odlaganja, o tome obavijestiti organ starateljstva, pružajući osnov za zaštitu djeteta.

Izvor fotografije: pixabay

Ombudsman za djecu Republike Srpske Dragica Radović napominje da je osnovni problem što se fizičko kažnjavanje djece u porodici još uvijek ne smatra nasiljem nad djetetom, niti ponižavajućim postupanjem, te je još uvijek prisutna praksa da je ,,batina iz raja izašla,, i da je vaspitanje i disciplinovanje djece fizičkim kažnjavanjem prihvatljivo i da je u njihovom interesu.

„Brojna istraživanja unazad nekoliko godina upravo upozoravaju da je fizičko kažnjavanje djece u porodici još uvijek prisutno ali kao vaspitna metoda disciplinovanja djece, dok se isto takvo ponašanje prema djeci u drugim okruženjima, i od drugih odraslih osoba, naziva nasiljem. Disciplinovanje djece znači naučiti ih prihvatljivom ponašanju, usmjeravati ih i podržavati, i ne zasniva se na strahu i sili, već na izgradnji povjerenja, razumijevanja, bliskosti i uzajamnog poštovanja“, rekla je Radovićeva.

Nasilje ne prestaje sa pandemijom

Prema Izvještaju o primjeni Protokola o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece za 2019. godinu u Republici Srpskoj 836 djece (778 djece u 2018. godini) su bili žrtve nekog od oblika nasilja, 422 dječaka ili 50,50% i 414 djevojčica ili 49,50%. Najveći broj djece žrtava nasilja je u dobi od 10 – 14 godina, ukupno 247 ili 29,50%. U uzrastu od 5 do 9 godina evidentirano je 242 djece ili 29%, a u dobi između 15 i 18 evidentirano je 200 djece ili 24%. U dobi od 0 – 4 godine evidentirano je 147 ili 17,50 % djece žrtava nekog od oblika nasilja. Nad 836 djece koja su evidentirana kao žrtve nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja, izvršena je 881 radnja nasilja ispoljena kroz različite oblike nasilja. Zanemarivanje i nemarno postupanje je najčešće evidentiran oblik nasilja u 2019. godini.

Izvor: Godišnji izvještaj Ombudsmana za djecu 2020. godine

Od ukupno 881 izvršenih radnji nasilja nad djecom u 2019. godini zanemarivanje i nemarno postupanje evidentirano je u 333 slučaja ili 37,8 %. Emocionalno/psihičko nasilje je evidentirano u 237 slučajeva (26,9%), a fizičko nasilje nad djecom u 173 (19,6%) slučaja.

U 2019. godini evidentirana su 53 slučaja seksualnog nasilja i zloupotrebe djece (6%), od kojih su 45 žrtava bile djevojčice, a u 8 slučajeva dječaci. Socijalno nasilje je evidentirano u 48 slučajeva (5,4%), a 19 djece (2,2%) su bili žrtve nasilja korišćenjem informacionih tehnologija/elektronsko nasilje. Zloupotreba djece35 je evidentirana u 10 slučajeva ili 1,1%, a eksploatacija djece u osam slučajeva (0,9%) – navodi se u godišnjem izvještaju Ombudsmana za djecu 2020. godine.

Najveći broj prijava, žalbi koje Institucija primi u toku godine odnosi se na ostvarivanje prava djeteta na kontakte i druženja sa roditeljem sa kojim ne živi u slučajevima razvoda braka kao i ostvarivanje drugih prava djeteta u tim situacijama, kao što je plaćanje alimentacije, obezbjeđenje putne isprave, ostvarivanje prava na kontakte sa srodnicima, a zatim prijave kojima se ukazuje na povredu prava djeteta na zaštitu od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja“, kazala je Radovićeva.

Fizičko kažnjavanje djece nikada ne smije preći granicu i postati nasilje.

Batina nije iz „raja“ izašla

Prava djece nemaju rok trajanja. Ona su univerzalna i svevremenska. Djeca su naša budućnost, a njihova budućnost počinje sada. Svaka generacija, prilika je za stvaranje temelja za novi, bolji svijet, te prilika koju ne smijemo propustiti. Ovo je prilika da stvorimo svijet dostojan djeteta.

Predsjednik Upravnog odbora Društva psihologa Republike Srpske Sanja Radetić Lovrić kaže da koliko god da je u kulturi našeg društva uvriježeno vjerovanje da je „batina iz raja izašla“ i da je ista efektivna vaspitna metoda djece, stručna praksa, istraživački nalazi, ali i roditeljska iskustva potvrđuju suprotno.

„Iako djecu kažnjavamo, ona ponavljaju ista ponašanja za koja su prethodno kažnjena. Zamislite da dijete od dvije godine koje gura prstić u struju udarimo po ruci i oštro viknemo „ne“. Dvogodišnjak radoznalo ispituje svijet oko sebe, on nije zreo da shvati da se u utičnici nalazi struja koja može biti opasna. U situaciji kada poviknemo i udarimo ga po ruci osjetiće bol i strah, ali i dalje neće biti kognitivno zrelo da shvati uzročno posljedični odnos između opasnosti utičnice i svog ponašanja. Na taj način naučićemo dijete da fizička kazna boli, da ne istražuje, da je svijet opasno mjesto, da mama ili tata znaju biti grubi, da drugi odrasli, pa i druga djeca mogu da ga fizički kažnjavaju. Umjesto fizičke kazne, jedino sigurno je da zaštitimo utičnice kako se dvogodišnjak ne bi mogao povrijediti.“, ističe Lovrićeva.

Izvor fotografije: pixabay

Posljedice batina teške i dugotrajne

Države – potpisnice će preduzeti sve odgovarajuće zakonske, upravne, društvene i obrazovne mjere da bi se dijete zaštitilo od svih oblika fizičkog, ili mentalnog nasilja, povrede ili zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnog postupka, zloupotrebe ili eksploatacije, uključujući i seksualno zlostavljanje dok je na brizi roditelja, zakonskih staratelja ili bilo koje druge osobe koja se brine o djetetu. Takve zaštitne mjere treba da u odgovarajućoj mjeri uključuju i djelotvorne postupke na uspostavljanju društvenih programa da bi se pružila potrebna podrška djetetu i onima koji se brinu o djetetu, kao i drugih oblika sprečavanja i identifikacije, prijavljivanja, preporučivanja, istraživanja, liječenja i praćenja slučajeva zlostavljanja djece opisanih ranije i, kada je to potrebno, sudsko uključivanje – Konvencija o pravima djeteta, član 19.

Kao jedan od razloga zašto roditelji koriste ove metode navodi se da oni djecu fizički kažnjavaju iz sopstvene nemoći, kao i obrazcima ponašanja kojim su i sami vaspitavani u svojim primarnim porodicama, objašnjava predsjednik Upravnog odbora Društva psihologa Republike Srpske Sanja Radetić Lovrić.

„Ukoliko je fizičko kažnjavanje učestalo, ponavljano, ukoliko je dijete izloženo scenama nasilja u porodičnom okruženju dijete uči da je nasilje nad njim prihvatljivo, ali da i ono može vršiti nasilje nad drugima. Djeca koja trpe nasilje u kasnijem uzrastu pokazuju manjak samopouzdanja i nagativnu sliku o sebi, odnosno kroz fizičko nasilje maskiraju nedostatak vlastitih ličnih kompetencija.“, kaže Lovrićeva.

Ona navodi da prezaštićena djeca, kao i zanemarena djeca i djeca koja su učestalo fizički kažnjavana su djeca sklona trpljenju nasilja od strane drugih ili činjenu različitih vrsta nasilja u adolescentskom dobu, upravo zato što su odrastala u okruženju u kojem su trpila nasilje ili u kojem su bila prezaštićena od realnosti, te i njihova struktura ličnosti postaje specifična.

„Zbog prezaštićenosti, kao i zanemarenosti djeca nauče da svijet nije sigurno mjesto, a potreba za sigurnošću je osnovna potreba svih ljudi, pa i djece“, naglasila je Lovrićeva.

Prihvatljivi načini rješavanja problema

Ombudsman za djecu Republike Srpske Dragica Radović navodi da zaštita prava djece u svim oblastima zahtijeva sistemska rješenja – zakone usklađene sa zahtjevima Konvencije, definisane procedure postupanja nadležnih službi, multidisciplinovan pristup, obavezno učešće djece u postupcima koji se njih tiču, osiguran nadzor u postupanju nadležnih službi, ocjena efekata primjene postojećih zakonskih rješenja, vođenje odgovarajućih evidencija i redovno izvještavanje o ostvarivanju svakog prava iz Konvencije.

Izvor: Godišnji izvještaj Ombudsmana za djecu 2020. godine

Svako od nas ima priliku za zagovaranje, promociju, pokretanje dijaloga i akcija koje će izgraditi bolji svijet za djecu i svakako, ali svakako, jačati i svijest o štetnosti fizičke kazne kako takav način kažnjavanja djece ne bi prihvatili kao ispravan i poželjan oblik disciplinovanja u budućem vlastitom roditeljstvu.

„Učenje djece da prepoznaju vlastite emocije od najranijeg uzrasta, da se snose sa različitim emocijama, kako prijatnim, tako i neprijatnim, razgovor sa djecom, prepoznavanje i uvažavanje potreba djece, izgradnja povjerenja na relaciji dijete roditelj, osamostaljivanje djece, postavljanje granica dozvoljenog u ponašanju, roditeljska dosljednost u uspostavljanju granica, autoritarnost roditelja uz emocionalnu toplinu predstavljaju efektivne vaspitne metode i izgradiće djecu koja će postati odgovorna i sposobna za samostalan život u savremenom društvu. Djeca koja odrastaju u takvim uslovima socijalizacije neće pripadati „generaciji razmažene djece bez granica“, kazala je Sanja Radetić Lovrić, predsjednik Upravnog odbora Društva psihologa Republike Srpske.

Konvencija o pravima djeteta usvojena je na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 20. novembra 1989. godine i postigla je jedinstven uspjeh tako što je u veoma kratkom roku bila prihvaćena od velikog broja zemalja.

UN Konvencija o pravima djeteta je dogovor između zemalja koji djeci garantuju ista prava gdje god živjela. Kada vlada neke zemlje prihvati UN Konvenciju, znači da ona pristaje poštivati prava djeteta koja su u njoj propisana. Ovom Konvencijom djeca su po prvi put izdvojena kao poseban subjekt međunarodnog prava i zaštite.