Marijan Jevi\u0107, ro\u0111en je 1997. godine u Banjaluci, odrastao u Prnjavoru, gdje zavr\u0161ava osnovnu i srednju tehni\u010dku \u0161kolu. Po zavr\u0161etku srednjo\u0161kolskog obrazovanja, odlazi u pravoslavni manastir Stuplje i tu provodi sljede\u0107e \u010detiri godine kao poslu\u0161nik. Postaje bibliotekar, poje i vanredno poha\u0111a Bogoslovsku seminariju u Sremskim Karlovcima. Inspirisan duhovnom poezijom, sam po\u010dinje da pi\u0161e, kako duhovnu, tako i rodoljubivu i misaonu poeziju, kao i prve \u010dlanke i prevode za manastirski bilten.<\/p>\n\n\n\n
Nakon odluke da se, pored teolo\u0161kih nauka, posveti knji\u017eevnosti i aktivnom pisanju, odlazi iz manastira i zapo\u010dinje studije u Banjaluci, na Filolo\u0161kom fakultetu, odsjeka za francuski, latinski jezik i knji\u017eevnost. Trenutno studira, samostalno se izra\u017eava i pi\u0161e. Pored prve zbirke koja je spremna za \u0161tampu, pi\u0161e drugu, dovr\u0161ava prvi roman, a ima u planu i pisanje jo\u0161 tri, za sada.<\/p>\n\n\n\n
Ovog petka sa vama dijelimo dvije pjesme mladog pjesnika Marijana Jevi\u0107a ,,Pjesma bez imena\u2019\u2019 i ,,No\u0107\u2019\u2019.<\/p>\n\n\n\n
,,Poezija za mene predstavlja drugi, paralelni kosmos. To je izvor ma\u0161te, mjesto u kojem moje bi\u0107e dolazi u opus bezazlenosti, sanjarije i misli. Velika je privilegija kroz ma\u0161tu dolaziti u potragu za istinom. \u010cesto su pjesme koncipirane tako da se kroz njih dolazi do neke uzvi\u0161ene misli, do nekog uzvi\u0161enog cilja, neke od njih upu\u0107uju i na primjere ljudi koji su svakodnevno oko nas, a \u010diju dobrotu ponekad i ne primje\u0107ujemo. Pored misaonih, nekada i elegi\u010dnih pjesama, dosta je onih koje upu\u0107uju na psiholo\u0161ku misao u teologiji, neke su i molitveno upu\u0107ene. Pored tih pjesama, kao i rodoljubivih, opisnih, tu se nalazi i ljubavna poezija, koja je meni posebna. Inspiracija nastaje iz krajnje neo\u010dekivanih trenutaka, desi se u jednom momentu, traje nekoliko trenutaka, najvi\u0161e iz susreta, malih stvari, koje samo ja primje\u0107ujem. Moje cijelo tijelo se ispuni osje\u0107ajem opisa, misli, ushi\u0107enja i tada prete\u017eno uzimam papir i pi\u0161em. Ni\u0161ta oko mene ne postoji. Samo papir i ja\u2019\u2019.<\/p><\/blockquote>\n\n\n\n
Pjesma bez imena<\/strong><\/em><\/p>\n\n\n\n
Kakav je ovo svijet, \u0161ta u njemu nastaje ?
Kako me to posmatra\u0161, \u0161ta mi to nedostaje ?
Bpr ovdje, bpr tamo\u2026 Svi ne\u0161ta zbore,
Svi se nekud \u017eure, \u017eivog da me smore\u2026<\/em><\/p>\n\n\n\nJa sam \u010dovjek jednostavan. Dobro ! Mo\u017eda ne toliko\u2026
Pri\u010dam o svijetu \u010dudnu, a sam hodaju\u0107\u2019 pi\u0161em.
Mo\u017eda je pisati o sebi najbolje, grijeh je zdanje preveliko.
Tu\u0111e disanje gledati, razmi\u0161ljam, zami\u0161ljati ne umijem.<\/em><\/p>\n\n\n\nIspunjen brigama, mislima \u010dudnim, nepotrebnim,
Kako se iz njih izvu\u0107i ? Ka\u017ee neko o ritualima dnevnim.
Podignem pogled, neko je pobjegao negdje, bilo gdje.
Pobje\u0107i \u010dini mi se ponizno, sustigne te, razdrije.<\/em><\/p>\n\n\n\nCvjetovi majski kome su procvjetali u maju ?
Nekome mo\u017eda u \u017eivota nedostatku, na kraju.
Nisam siguran nose li ove moje rije\u010di poruku,
Jesu li uzvi\u0161ene, kakve bi trebale da budu ?<\/em><\/p>\n\n\n\nNe poznajem se, ko je ovaj \u010dovjek tu\u017eni ?
Ho\u0107e li biti gore, neko se pita, hm\u2026
Je li bilo gore, ili bolje, \u0161ta je bolje, a sta gore ?
Mo\u017eda je dolje bolje nego gore.
Kunem se sigurno je gore bolje nego dolje.
Gric, gric, neko se po putu \u0161e\u0107e, jede, kljuca.
Moja misao narand\u017easta putevima crvenim luta.
Bje\u017eite od mene ljudi, \u0161ta \u0107ete mi blizu !?
Pustite me da pro\u0111em, moj red je u nizu.<\/em><\/p>\n\n\n\nPro\u0111u ponekad lica svjetla, nasmije\u0161eni,
Ne znaju da \u0107e biti u rije\u010dima mojim.
Vru\u0107e mi je u ogrta\u010du, svi sile se prema meni
Previ\u0161e u\u017eivam u tamnim mislima, crnim.<\/em><\/p>\n\n\n\nZajedno bi\u0107e nam bolje, strane rije\u010di ove.
Gdje su te maske, pokriva\u010di s lica nestali ?
Lunetici, siromasi, ne biraju svoje oru\u017eije.
Pozdravljaju me raznobojni, \u017eivotnici rastali.<\/em><\/p>\n\n\n\nOvo je kraj ove pjesme, koja misli vezuje.
Pro\u0161etao sam se, rije\u010di neke okolo mi zuje,
Jezik se razvezuje, previ\u0161e me toga svezuje,
Pogled zadnji ostaje, onoj \u0161to mi najvi\u0161e nedostaje.<\/em><\/p>\n\n\n\n“No\u0107”<\/em><\/strong><\/p>\n\n\n\n
No\u0107 sumorna.
Gledam dvije jabuke, gdje napu\u0161teno stoje.
Noge me uporno vode njoj.
Sje\u0107anje izvla\u010di suze iz oka.<\/em><\/p>\n\n\n\nProlazim puste ulice,
samo daleki putnici stoje.
Tra\u017eim prijatelja, rije\u010d da mu ka\u017eem,
ali njega nema, ostajem sam no\u0107as.<\/em><\/p>\n\n\n\nNo\u0107 je tako tiha, mirna,
kao da s njom ne\u0161to nije u redu.
\u010cudna je no\u0107, ali jos \u010dudniji ja!
Gdje li sam samo krenuo po ovom mraku!?<\/em><\/p>\n\n\n\nNajzad, kru\u017eim, pored studenjaka prolazim.
\u010cuju se glasovi, ne spavaju.
Sijaju\u0107i prsten, vidim ga na stotine metara.
Stajem na most i tada ostajem sam. I no\u0107 me napustila.<\/em><\/p>\n\n\n\n\u010cujem desno, odmah podno mosta.
Grane bitku sa vodom biju, one ne\u0107e da odu, a voda pitanje ne postavlja.
Ne pro\u0111e mnogo, dva talasa se sva\u0111aju,
koji \u0107e zagospodariti vodenom povr\u0161inom.<\/em><\/p>\n\n\n\nJos dvije \u010daplje proletje\u0161e, zapitah se, \u0161ta one tu uop\u0161te rade!? Pa no\u0107 je.
marijanjevicelf’s profile picture
Vidim po neko svjetlo u ovom gradu.
Podrhtavanje osjetim na mostu, ispod mene \u010dujem \u017eubor.
I tada za\u010duh.
Tada mi se obratila, kunem vam se.
Ona mi se obratila, nikada nisam cuo taj glas.
Samo sam \u0107utao i slu\u0161ao.<\/em><\/p>\n\n\n\nNjen glas bio je ohrabruju\u0107i, mogao bih ga porediti sa zveckanjem kristala.
Malih, sitnih djelova, mrvica kristala.
Podsje\u0107a me na Bo\u017ei\u0107nu pjesmu.
Umilan je njen zvuk, zove me.<\/em><\/p>\n\n\n\nEh, znam da si od mene ve\u0107a.
Znam da mi pokazuje\u0161 koliko sam ni\u0161tavan u odnosu na tvoje beskrajne tokove.
Govori\u0161 mi da nikoga nemam, osim Njega.
Eh rijeko, rijeko! To i ja znam, ali izgleda da me se u ovoj no\u0107i i On odrekao.<\/em><\/p>\n\n\n\nNastavljam put, drugog izbora nemam.
Mo\u017eda \u0107e moje rije\u010di nekada biti primljene.
Mo\u017eda, negdje, u nekom svijetu, u nekom univerzumu jo\u0161 postoje ljudi sli\u010dni nebu.
Samom sebi sam dovoljan.
Nikad sli\u010dne meni.<\/em><\/p>\n\n\n\nGdje su neko\u0107 djeca bila, sjedam i ja.
Kako li samo opisati ovo putovanje?
Kako li samo opisati ovaj razgovor?
Povratih se domu.
Iz no\u0107i, iz mraka, iz tame.<\/em><\/p>\n\n\n\n