U aprilu 1971. godine, u vrijeme kada je digitalna pismenost bila tek futuristi\u010dki koncept, Banjaluka je zakora\u010dila u budu\u0107nost. U fabriku “Incel” stigao je prvi digitalni ra\u010dunar u gradu \u2013 IBM 360, ma\u0161ina koja je u to vrijeme predstavljala vrhunac svjetske tehnologije.<\/p>\n\n\n\n
Ovaj doga\u0111aj nije bio samo fabri\u010dka novost, ve\u0107 prekretnica<\/strong> za cijelu tada\u0161nju Bosnu i Hercegovinu. U to vrijeme u cijeloj zemlji postojao je samo jo\u0161 jedan sli\u010dan sistem, dok su se \u010dak i velike banke i \u017eeljezare oslanjale na zastarjelu mehanografiju<\/strong>.<\/p>\n\n\n\n Za dana\u0161nje pojmove, specifikacije ovog “tehnolo\u0161kog \u010duda” djeluju gotovo nestvarno skromno<\/strong>, ali 1971. godine one su bile revolucionarne. Prvi banjalu\u010dki ra\u010dunar imao je kapacitet centralne memorije od svega 32 kilobajta (32 KB). Kasnije je nadogra\u0111en na 48 KB, i u takvoj konfiguraciji je radio sve do 1974. godine<\/strong>.<\/p>\n\n\n\n Skladi\u0161tenje podataka vr\u0161ilo se u ormarima sa parovima magnetnih diskova<\/strong>, pri \u010demu je svaki disk imao kapacitet od svega 5 megabajta.<\/p>\n\n\n\n Pore\u0111enja radi, jedna prosje\u010dna fotografija sa dana\u0161njeg mobilnog telefona zauzima vi\u0161e prostora nego \u0161to je tada imao cijeli “mozak” banjalu\u010dke industrije<\/strong>. Ipak, taj sistem je bio sposoban da vodi kompletno robno poslovanje, obra\u010dun plata i evidenciju<\/strong> osnovnih sredstava za giganta kakav je bio “Incel<\/a>“.<\/p>\n\n\n\n Jedna od najzanimljivijih \u010dinjenica za dana\u0161nje korisnike jeste da ovaj ra\u010dunar nije imao ni monitor ni tastaturu u dana\u0161njem smislu te rije\u010di.<\/p>\n\n\n\n Komunikacija sa ma\u0161inom bila je fizi\u010dki zahtjevan<\/strong> posao. Podaci i programi unosili su se putem bu\u0161enih papirnih kartica (Hollerith kartice)<\/strong>. Operater nije sjedio i gledao u ekran, ve\u0107 je morao fizi\u010dki opslu\u017eivati \u010dita\u010de kartica, mijenjati magnetne trake i rukovati bu\u010dnim linijskim \u0161tampa\u010dima<\/strong> koji su izbacivali rezultate obrade.<\/p>\n\n\n\n Sistem je zahtijevao posebne uslove: bio je smje\u0161ten u namjensku salu sa “la\u017enim podom” ispod kojeg su prolazili kilometri kablova<\/strong>, a temperatura je morala biti konstantno odr\u017eavana na 18 stepeni<\/strong> Celzijusa.<\/p>\n\n\n\n Vrijednost ove opreme bila je astronomska. Prema dostupnim podacima, najam ovog IBM ra\u010dunara, uklju\u010duju\u0107i obuku i servis, ko\u0161tao je tada\u0161njih 2,8 miliona dolara<\/strong>, \u0161to je bio ogroman iznos za to doba.<\/p>\n\n\n\n Koliko je tehnologija pojeftinila, najbolje ilustruje pore\u0111enje koje je u svojim zapisima ostavio pokojni prof. dr Lazo Rolji\u0107<\/strong>, jedan od pokreta\u010da digitalne ere u Banjaluci.<\/p>\n\n\n\n “Da su, na primjer, cijene automobila Chrysler ili Chevrolet u autoindustriji u SAD padale istim tempom kao i cijene ra\u010dunara, danas bi taj jedan automobil mogli da kupimo za desetak dolara<\/em>“, pisao je Rolji\u0107.<\/p>\n\n\n\nGrdosija u klimatizovanoj sobi<\/h3>\n\n\n\n
Rad bez monitora i tastature<\/h3>\n\n\n\n
Cijena? Prava sitnica…<\/h3>\n\n\n\n