Prema istra\u017eivanju Svjetske zdravstvene organizacija (SZO), oko 15% svjetske populacije \u017eivi s nekim oblikom invaliditeta. Dr\u017eava Bosna i Hercegovina nema jedinstveni registar osoba sa invaliditetom (OSI), pa tako nemamo ni precizne podatke o broju osoba s invaliditetom. Poznato je da prema rezultatima popisa 2013. godine neku vrstu pote\u0161ko\u0107e ima 8,3% populacije u Bosni i Hercegovini, \u0161to zna\u010di da najmanje 300.000 ljudi u BiH ima neki stepen invaliditeta. Iako procjene govore da u BiH ima oko 500.000 osoba sa nekom vrstom invaliditeta.<\/p>\n\n\n\n
Pi\u0161e: Harun Hoti\u0107<\/p>\n\n\n\n
S obzirom na gore navedene podatke jasno je da smo vrlo \u010desto u kontaktu i da u svakodnevnom \u017eivotu susre\u0107emo osobe s nekom pote\u0161ko\u0107om, odnosno sa nekim oblikom invaliditeta. Poznato nam je i da mnogo ljudi danas u na\u0161em okru\u017eenju nije sigurno u to, kako se obratiti i kako se ophoditi prema tim ljudima. Iako to ne bi trebao biti problem, \u010dinjenica je da nije tako. Dosta puta smo se i sami na\u0161li u situaciji kada ne\u0161to ka\u017eemo ili uradimo, a da nismo ni svjesni da smo na taj na\u010din uvrijedili ili diskriminirali lice s nekim oblikom invaliditeta.<\/p>\n\n\n\n
Pored ovoga svjedoci smo da svakodnevno osobe bez invaliditeta uglavnom sa\u017ealjevaju osobe s invaliditetom i gledaju na njih kao na nesretne ljude koje ne mogu u\u017eivati u socijalnim i ekonomskim dobrobitima savremenog dru\u0161tva, \u0161to podrazumijeva mogu\u0107nost sklapanja braka, roditeljstva i ostalih dru\u0161tvenih aktivnosti i de\u0161avanja. Ovaj nivo predrasuda prema osobama s invaliditetom zapravo dovodi do toga da osobe sa invaliditetom postaju dru\u0161tveno odba\u010dene i da osobe sa invaliditetom sebe vide kao jednu odba\u010denu manjinsku grupu.<\/p>\n\n\n\n
Zbog svega, izuzetno je va\u017eno da smo i sami sigurni u osje\u0107aje i stavove prema ljudima koji su u bilo kojem smislu druga\u010diji, da se ne osje\u0107amo neugodno ili zbunjeno u njihovom prisustvu, da se ne uko\u010dimo, da ih ne gledamo sa sa\u017ealjenjem ili pak ne kr\u0161imo njihova prava, samim tim dolazimo u neprijatnu situaciju. Nije ispravno gledati ljude samo kroz njihov nedostatak, jer oni se ne razlikuju od bilo koje zdrave osobe. \u010cinjenica je da mo\u017eda ne mo\u017eemo napraviti velike promjene i pomake, s obzirom da stigmatizacija i diskriminacija duboko ukorijenjene u na\u0161e dru\u0161tvo i \u017eivot, ali mo\u017eemo osnovnom komunikacijom i lijepim opho\u0111enjem prema osobama s invaliditetom u\u010diniti da se osje\u0107aju jednakim i prihva\u0107enim u dru\u0161tva.<\/p>\n\n\n\n
Prije svega mo\u017eda prvi i osnovni problem je jezi\u010dke prirode, danas naj\u010de\u0161\u0107e \u010dujemo rije\u010d \u201cinvalid\u201d. Tako\u0111er, nepotrebno je kori\u0161tenje terminologije kao \u0161to je \u201cosobe s posebnim potrebama\u201d, oni to zaista nisu, jer imaju iste potrebe kao i osobe bez invaliditeta. Za po\u010detak, bilo bi po\u017eeljno usvojiti i isklju\u010divo koristiti izraz \u201cosobe s invaliditetom\u201d, \u0161to je svakako ure\u0111eno i odredbom \u010dlana 1. stav (2) Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom.<\/p>\n\n\n\n
Dakle, prije svega va\u017eno je znati izra\u017eavati se i koristiti osnovnu komunikaciju, s obzirom da je to danas naj\u010de\u0161\u0107i problem, jer ljudi \u010dak i nesvjesno koriste termine koji su zapravo pogrdni i na kraju zvu\u010de kao uvreda. Nikako nije lijepo da se omalova\u017eavaju\u0107e i sa\u017ealjivo obra\u0107a osobi s invaliditetom, niti da se koriste termini kao \u0161to su invalidi, hendikepirani, osobe sa posebnim potrebama i sli\u010dno. Svakako nije dobro koristiti ni termine koji poti\u010du od dijagnoza kao \u0161to su, autisti\u010dari, cerebralci, paraplegi\u010dari, daunovci. Ovi termini vremenom su po\u010deli da se koriste i kao uvrede.<\/p>\n\n\n\n
Pored svakodnevnih problema s kojima se susre\u0107u osobe s invaliditetom svakodnevno se suo\u010davaju i sa socijalnim i fizi\u010dkim barijerama kao \u0161to su: predrasude i stavovi prema invalidnosti; nepristupa\u010dnost objekata i druge arhitektonske barijere; nepristupa\u010dnost informacija i komunikacijskih alata. Posljednje \u0161to je potrebno u tom momentu jeste neznanje, nesnala\u017eenje i na kraju lo\u0161e sporazumijevanje sa njima.<\/p>\n\n\n\n
Pravila pona\u0161anja prema osobi s invaliditetom<\/p>\n\n\n\n
Ukoliko niste sigurni kako se ophoditi prema osobi s invaliditetom, najosnovnije pravilo jeste da se usredoto\u010dite na osobu, a ne na njen invaliditet. Pona\u0161ati se jednako kao i sa tipi\u010dnim ljudima, rukovati se, \u010dak i ako osoba ima ograni\u010dene mogu\u0107nosti pokreta ruke ili amputiranu ruku, rukovanje prilagoditi osobi s invaliditetom.<\/p>\n\n\n\n
Ako niste dovoljno bliski sa osobom nije po\u017eeljno ispitivati o njenom invaliditetu i uzrocima. Kada \u017eelite pomo\u0107i nekoj osobi s invaliditetom, prije je treba upitati da li \u017eeli pomo\u0107, jer ponekad pomo\u0107 nije potrebna, ili je mo\u017eda nepo\u017eeljna.<\/p>\n\n\n\n
\u010cesto nam se de\u0161ava da se ponekad i sami pla\u0161imo \u0161ta je ispravno re\u0107i, a \u0161ta nije. Bilo bi dobro razgovarati normalno, odnosno koristiti se svakodnevnim govorom kao \u0161to je \u201cvidimo se\u201d, \u201ctr\u010dim dalje\u201d, hodaj pored mene\u201d, \u201c\u010dujemo se\u201d, jer sve su to izrazi prirodne komunikacije, gdje osoba s invaliditetom to ne\u0107e shvatiti kao pogre\u0161no, nego kao izra\u017eavanje misli. Ne treba obeshrabrivati djecu u postavljanju pitanja osobi sa invaliditetom o njezinim ortopedskim pomagalima (kolica, hodalice, \u0161take, proteze, \u0161tapovi). Takav razgovor poma\u017ee u \u201crazbijanju\u201d predrasuda koje proisti\u010du iz strahova ili zabluda.<\/p>\n\n\n\n
U va\u017ena pravila bontona kada je u pitanju komunikacija i odnos prema osobama s invaliditetom uvr\u0161tavamo i one u saobra\u0107aju, ali i u javnom prevozu. Ukoliko u saobra\u0107aju uo\u010dite me\u0111unarodnu oznaku na automobilu dobro je u tom momentu, pove\u0107ati rastojanje, smanjiti brzinu i pove\u0107ati oprez. Osobe s invaliditetom su dobri voza\u010di, ali sa neznatno sporijim reagiranjem, jer su im komande ru\u010dne, te iz tog razloga je po\u017eeljno biti oprezniji. Kada je rije\u010d o obilje\u017eenim parking mjestima za osobe s invaliditetom, s razlogom su ba\u0161 tu predvi\u0111ena, te ih ne treba koristit i na taj na\u010din im uskratiti olak\u0161icu. U javnom prevozu ne koristite mjesta koja su ozna\u010dena za osobe s invaliditetom, a kada su takva mjesta zauzeta, ponudite svoje. Pomozite pri ulasku i izlasku iz sredstava javnoga prevoza ukoliko vidite da je pomo\u0107 potrebna. S obzirom na stanje u javnom prevozu u na\u0161im gradovima, vrlo \u010desto ta je pomo\u0107 dobro do\u0161la.<\/p>\n\n\n\n
Treba imati na umu da osobe s invaliditetom imaju prednost u javnim ustanovama, ali i na drugim mjestima. Lijepo je ponuditi prednost \u010dak i kad nigdje nije istaknuto i napisano da imaju prednost, i potruditi se da recimo te\u0161ko pokretna osoba \u010dim prije do\u0111e na red.<\/p>\n\n\n\n
Jo\u0161 neke preporuke koje svakako mogu olak\u0161ati komunikaciju su:<\/p>\n\n\n\n
Obra\u0107ajte se direktno osobi s invaliditetom, a ne roditelju, partneru ili pratitelju.
Budite obazrivi i strpljivi, osobama s invaliditetom mo\u017ee trebati vi\u0161e vremena da ne\u0161to u\u010dine.
Nemojte milovati psa vodi\u010da dok \u201cradi\u201d. Pitajte vlasnika za dozvolu.
Ne hvalite pretjerano osobu s invaliditetom zbog obavljanja normalnih \u017eivotnih aktivnosti.
Pridonesite izjedna\u010davanju mogu\u0107nosti za gra\u0111ane koji imaju neki oblik invaliditeta.
Jednostavno, prilagodite se osobi sa invaliditetom. Naravno, u zavisnosti od te\u017eine i vrste invaliditeta. Ukoliko osoba ne \u010duje, sporije govorite, kako bi mogla lak\u0161e da \u010dita sa usana. Nije potrebno vikati. Ukoliko te\u0161ko hoda, usporite i brzinu prilagodite osobi sa invaliditetom, ukoliko ne vidi, slikovitije joj objasnite ono o \u010demu govorite. Predrasude ili strah od susreta s nepoznatim, sputavaju ljude da slobodno komuniciraju i nude pomo\u0107, ali zaista nije te\u0161ko, va\u017eno je samo imati razumijevanja, i pona\u0161ati se kako to i ina\u010de bonton nala\u017ee.<\/p>\n\n\n\n
Iz svega navedenog mo\u017ee se re\u0107i da treba pratiti i paziti na predrasude, nema potrebe da se pokazuje sa\u017ealjenje prema osobama s invaliditetom, sasvim je dovoljno prema njima pona\u0161ati se kao prema jednakima, jer oni to i jesu. Stoga je va\u017eno i djecu od najmla\u0111ih dana u\u010diti da u vrti\u0107u, \u0161koli, ku\u0107i ili ulici ima djece koja imaju neki oblik invaliditeta, pa se te\u017ee kre\u0107u ili ne mogu hodati, slabije \u010duju ili slabo vide ili te\u017ee u\u010de. Djecu je va\u017eno u\u010diti da nismo svi isti, da je puno razli\u010ditosti oko nas, te kako bismo izbjegli neprijatne situacije, potrebno je o tome razgovarati. Potrebno je djecu ohrabriti i ukazati im na to da ve\u0107 kao djeca mogu pomo\u0107i svojim vr\u0161njacima, \u0161to svakako doprinosi \u201crazbijanju\u201d stereotipa i predrasuda.<\/p>\n\n\n\n