Piše: Brankica Smiljanić
Internet je prostor koji definitivno ne treba podcijeniti, u bilo kom smislu, a opet se dešava da ga nekad itekako podcijenimo. „Sve što se nalazi na internetu ne znači da je istina i da je baš tako kako je prikazano“, to smo čuli mali milion puta i nekima je vjerujem i dosadila ta floskula, no međutim, bez obzira na tu floskulu dešava se da se neke stvari, ipak, dese. Uvijek volimo da vjerujemo da su ljudi bolji i da je svijet ljepši nego što jeste, a desi se da se razočaramo mnogo puta.
Tokom odrastanja, roditelji nas uvijek usmjeravaju šta smijemo da radimo, a šta ne smijemo. Šta je dobro za nas, a šta nije. Pa dok se ne opečemo od taj dobro naloženi šporet ne znamo da je to stvarno vatra i da će nas opeći. Možda je ovo jedan od mnogih primjera sa kojima smo se susretali kad smo bili mali, jer kad si malen ne znaš šta znači šporet ili vatra. Gledaš roditelje u čudu i opet stavljaš ruku da vidiš da li je stvarno vruće kao što kažu. Samo mame i tate nema uvijek i neće biti uvijek tu da sklone ruku i da pomognu. Posebno kad ne znaju šta radimo.
Željni razumijevanja “upadaju” u zamku
Roditelja nema tu kad se „upoznajemo“ na internetu, nema ih kad dijelimo svoje trenutke sa nepoznatim osobama. Prije je bilo dosta lakše prepoznati lažni nalog, jer obično nije imao svoju fotografiju, nije imao prijatelje i sve je već na prvi pogled bilo sumnjivo. Sada? Sada se ti profili uklapaju u svakodnevne profile. Pažljivo su „napravljeni“ da izgledaju stvarno. Stavljaju se profilne fotografije koje nisu „lažne“, sve djeluje kao da je baš ta osoba iza profila, a u stvari se nalazi recimo stariji čovjek koji želi da izmami vaše fotografije koje vjerujem ne biste željeli da neko vidi. Bez sumnje postoje i ovi prvi profili koje sam pomenula, ali prema njima smo već u startu sumnjičavi.
I ma koliko govorili ljudi da im se neke stvari ne mogu desiti, da su pametniji od toga, zaboravljaju da djeca uče u tom periodu šta je dobro, a šta nije. Djeca ne znaju, a dešavalo se i da odrasli itekako budu prevareni. Željni razumijevanja i da ih neko shvati, djeca često upadaju u zamke. Ne tako često i sami čujemo kako nas stranci bolje shvataju, nego neko ko nam je rod rođeni. Ti ljudi uvijek „igraju“ na emociju. Emocija je postala toliko eksploatisana i korištena u manipulativne svrhe, pa često djevojčice misle ako ne pošalju obnaženu fotografiju dečku da su ga izgubile i da je tu kraj.
Whatsapp i Viber su društvene mreže
Društvene mreže nisu samo Facebook, Instagram, Twitter i ostale. Društvene mreže su i Whatsapp i Viber, pa i nije čudno da se upravo na tim društvenim mrežama djeca ali i odrasli osjećaju najsigurnije, jer smatraju da su na tim mrežama sigurni i da je to komunikacija samo sa onima koji oni žele. Ne shvataju da je i to društvena mreža, samo drugačija od recimo Facebook-a. Često čujem od prijatelja i poznanika koji mi kažu „ma nemaš ti pojma, postoje skriveni razgovori unutar aplikacije i poslije određenog vremena nestane, niko nikad ne može da vidi šta si poslao ili pisao“. To nije tačno. Sve što se jednom stavi na internet (a i to je postavljeno na internet), može itekako da se vidi opet, ali i da se zloupotrijebi.
To što mislite da vam profil nije javan i da ste postavili postavke na recimo Facebook-u da vide vaš sadržaj samo vaši prijatelji, nikad sa sigurnošću ne možete znati da neko od vaših prijatelja taj isti sadržaj neće pokazati svom prijatelju, taj prijatelj drugom i to ode u nedogled. Posmatrajte svoj profil uvijek u tom smislu da je „javan“ i da svi mogu sve vidjeti. Jedna rečenica mi je ostala urezana u mojoj glavi, ne znam ko je prvi rekao ali ide ovako „ako nešto ne želite da vidite od svog sadržaja na bilbordu ili bi vas bilo sramota da isto to vide vaši roditelju, ne postavljajte na društvene mreže“. Pazite na svoje lične podatke, adresu stanovanja, sve što može u bilo kom smislu da se zloupotrijebi. Stavite svoje profile na „javno“, pa poslije sedam dana ili mjesec, pogledajte da li je to drugačiji sadržaj od ono što ste do sad stavljali, ako jeste, onda znate u kom „grmu leži zec“ i gdje je „đavo odnio šalu“.
Situacija se znatno mijenja ako pročitamo podatak da je pet djevojčica i jedan dječak u prva četiri mjeseca ove godine nestalo u Republici Srpskoj. Pronađeni su i vraćeni svojim porodicama. U Srbiji se godinama traže tri djevojčice. Još uvijek nisu pronađene. Godišnje u Srbiji nestane oko 1.500 djece, a i poznata je i krađa malih tek rođenih beba. Izuzetno je važna svijest o svemu što nas okružuje i da znamo kako možemo na najbolji mogući način odreagovati u toj situaciji. A, toga trebaju biti svjesni, kako odrasli tako i djeca.
Preuzeto sa: Media 5+