Mnogo je legendi o tome sta se desilo sa Safikadom. Evo jedne od njih:
Mlada Banjalučanka Safikada, zaljubila se u jednog vojnika koji je služio u tvrđavi Kastel. Ljubav je bila uzajamna. Iako je sve zvučalo kao u bajci, jednoga dana došla je obavjest da vojnik koga je Safikada toliko voljela odlazi na daleki front. Safikada je teško podnijela odlazak svog voljenog. Ubrzo nakon njegovog odlaska dobila je vijest da je njen voljeni izgubio život na Dalekom istoku, te je u najlepšem svadbenom ruhu pohitala pred top na tvrđavi Kastel, koji je svaki dan označavao podne, i tako otišla u smrt da bi vječno bila sa svojim voljenim.
Samo mjesto gdje je sahranjena mlada Safikada nije sa sigurnošću utvrđeno. Neki govore da je ona prvobitno sahranjena u kompleksu Ferhadije u Safikadinom turbetu, koje je uništeno miniranjem Ferhadije 1993. godine, dok oni drugi spominju da se Safikadin grob nalazi na početku ulice koja vodi od tvrđave Kastel do “Media marketa”.
A ima li istine u ovoj legendi?
Po nekim izvorima Safikada je bila turska djevojka zaljubljena u vojnika vezirske vojske što ovu legendu stavlja u vrijeme između 16. i 18. vijeka, dok drugi kažu da je ona bila iz jedne ćasne banjalučke porodice, a njen je ljubavnik bio austrijski vojnik koji je, po mišljenju njene porodice, bio okupator i zbog toga je bio zabranjen mladoj Safikadi. Postoji i jedna priča koja kazuje da se Safikada nije htjela zaustaviti na upozorenje: “Halt!”, koje je izdao jedan austrijski vojnik te je zbog toga i bila ubijena.
U mnogim od priča sporan je i top, jer koliko je poznato, nikada se pucanjem nije označavalo podne u gradu na Vrbasu. Da li je Safikada sahranjena na mjestu koje danas posećuju mnogobrojni Banjalučani, niko se sa sigurnošću ne usuđuje tvrditi, jer za to dokaza nema. Pri rekonstrukciji Safikadinog groba 1987. godine, utvrđeno je da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen groba, postoji ljudski kostur položen u smjeru zapad-istok. “Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj 16. vijeka” pisalo je u izveštaju arheologa Borisa Graljuka.
Sve u svemu, Verona ima Romea i Juliju, a Banjaluka ima Safikadu. Obje su priče o tragičnim ljubavima, samo što u ovoj banjalučkoj, u nadi za sretnu ljubav, palimo svijeće.
Preuzeto sa: akta.ba